O Trebižatu

"Sagradio sam kuću. Dom od svjetlosnih pramenova. 

Upravo na ovom mjestu i nigdje drugdje. A toliki je svijet: 

širok, neravan, posut zvijezdama..."

Requiem za uzaludne mrtvace", 1994., Vladimir Pavlović

 

Sve do 40-tih godina 19. stoljeća područje na kojem se nalazi selo Trebižat bilo je nenaseljeno. Danas nam nije poznato leksičko značenje samog imena Trebižat, ali je pored mnogih zapisa, zanimljivo je mišljenje profesora B. Rupčića, gdje isti navodi da je naziv Trebižat mogao nastati od jedne talijanske (danas zastarjele) riječi Il trebizatto, što znači jegulja. Naime dr. Karl Patsch, poznati austrijski arheolog i povjesničar, koji je istraživao ova područja navodi da se odavnina rijeka koja protječe kroz ovo selo naziva Trebižat. Rijeka je bogata ribom, osobito jeguljom koja se u jesen lovi u velikim količinama, pa je moguće da je rijeka zbog tog ulova jegulje dobila ime Il trebizatto. Velika i mala Gradina te «gomile-tulumi» naslaganog kamena i ostaci zidova, pokazuju da se tu život razvijao u prapovijesno doba. Pronalasci atipičnih kremenih artefakata su dali povod za pretpostavku da su na ovim područjima živjele pretkeramičke kulture 13.000 godina prije Krista. Stoga ime Trebižat se veže uz sakralne običaje kada su ljudi često podnosili žrtve božanstvima i ta su mjesta nazivali «trebja», a istim imenom su nazivani svećenici iz tog vremena.

Selo Trebižat se do Ali-paše Rizvanbegovića ne spominje kao naseljeno mjesto. Naime, Ali-paša početkom 19 stoljeća dolinu rijeke Trebižat je učinio plodnom, što se vidi iz izvješća austrijskog inženjera Lukinija iz 1845. godine, kojeg je Namjesnik za Dalmaciju poslao da pregleda polje i to na zamolbu Ali-paše Rizvanbegovića. Pretvaranjem močvare u plodno polje dolaze i prvi doseljenici u Trebižat. Prve zabilješke u crkvenim knjigama o Trebižatu datiraju iz 1846. godine kada su se masovnije seljaci iz Brotnja počeli doseljavati u Trebižat.

Dr Bakula u svom dijelu «Schematizmus Vicariatus apostolici in Hercegovina» (Split 1867, Dr Petrus Bakula, strana 98, na latinskom jeziku) navodi slijedeće.

«Trebižat ili Novo selo bio je do godine 1866. barovito i potpuno nenaseljeno mjesto koje je Ali–paša Rizvanbegović, obećavši kršćanima dati zemlju, a i sileći ih, učinio plodnim. Plodnost je bez sumnje velika. Ali-paša, po turskom običaju, nije održao obećanje. Čitav predjel - dug jedan sat i širok četvrt sata, čim je vidio kako je iz bare postalo plodno tlo ograđeno zidom – prisvojio sebi. Za to nije platio ni jedan šolad, nego su mnogi kršćani platili to svojim znojem i životima. Ta zemlja, prevarom i nasiljem učinjena plodnom, danas Ali – pašinu potomstvu, koje tu ima sagrađen dvorac (kulu-opaska V.P.), donosi plodove» (s latinskog prof. Ljudevit Rupčić).

Trebižat je, prema dr. Petru Bakuli već 1867. godine imao 34 obitelji s 342 stanovnika. U isto vrijeme u Gabeli je bilo 78, u Strugama 10, Gorici 22, Grabovini 9, Čapljini 43, Dretelju 19, Crnićima 4, Prćavcima 7, Zvirovićima 14, itd.

Iz navedenog je vidljivo da je Trebižat veoma brzo naseljavan i ta nagla migracija trajala je godinama, pa je već pred početak I svjetskog rata taj broj utrostručen. Trebižat je danas najveće naselje Čapljinske općine sa 460 domaćinstava i broji oko 1500 stanovnika. Naselje su ubrzano razvijalo početkom 20 stoljeća kada je izgrađena škola (stara škola), potom crkva Marijina uznesenja 1903 godine, što je omogućilo normalniji život mjesta. Pučanstvo se bavilo stočarstvom i zemljoradnjom, a oni koji su željeli više, odlazili na školovanje ili u inozemstvo, da bi se kasnije vraćali i pomagali njegov razvitak ili vrijedno potpomažu razvitak sela iz dalekih kontinenata, južne i sjeverne Amerike, Australije te Evropskog kontinenta.

Žitelji Trebižata su se od postanka sela bavili stočarstvom i zemljoradnjom. 50-tih godina prošlog stoljeća zemljoradnja dostiže svoj vrhunac, kada je Trebižat bio veliki proizvođač ranog povrća i jedini proizvođač paprike na području u Hercegovini. Jačanje ekonomske moći, utjecalo je na društvene, kulturne i sve druge aktivnosti u selu. Trebižat je tada već imao značajan postotak školovanih ljudi i visoko obrazovanih žitelja koji su uveliko doprinosili napretku sela. 

Poslije II svjetskog rata, koji je svugdje donio samo razaranja i uništenja, Trebižat se ubrzano oporavio i razvio. Tako je 1950 godine sagrađen Zadružni dom kasnije nazvan Dom kulture.

1958. godine je dovršena elektrifikacija mjesta, a 70-tih vodovod i asfaltiran magistralni put. 80-tih se izgradila telefonska mreža i asfaltirani su lokalni putovi, a 90-tih pločnik uz magistralni put cijelom duljinom kao i nova škola, po svim suvremenim standardima. Za sve postignuto zaslužni su žitelji, ali i Hrvatskom kulturno umjetničkom društvu «Seljačka sloga», koja sve vrijeme okuplja zdrave snage oko sebe i potiče kulturu življenja i prosperiteta mjesta.

Crkva Marijina uznesenja u Trebižatu je 2003. godine proslavila i stogodišnjicu postojanja, za koju su prigodu organizirana kroz cijelu godinu mnogobrojna kulturna događanja. Pripreme za navedenu proslavu su počele već 2000. godine, gdje je do obljetnice potpuno obnovljena crkva, iznutra i izvana, sagrađena mrtvačnica, te uređen okoliš i groblje. Pored Trebižaćana velike zasluge pripadaju župnicima fra. Bonafaciju Barbariću, fra. Mili Vlašiću i fra. Boži Radošu, koji pored duhovne okrijepe koju pružaju žiteljima, neprestano pokreću nove inicijative i neumorno rade na unapređenju cijele župe Čapljina.

U Trebižatskoj crkvi djeluje i zbor Sv. Marije od 1998. godine, koji je zabilježio vrijedne uspjehe i priznanja kroz svoje nastupe na mnogim smotrama zborova (Zlatna harfa) i koncertima koji se redovito izvode u Trebižatu za Božić, Uskrs i Veliku Gospu.

Voditeljica zbora je Ignacija Sušac, korepetitor Nikolina Pavlović.

Zanimljivo je spomenuti da se na brdima oko Trebižata nalaze moći sa križevima koje su blagoslovljene, a postavljene su zbog zaštite sela od vremenskih i drugih nepogoda. Skupina Trebižaćana sa mjesnim župnikom fra. Veselkom Milasom je 1925. godine postavila i blagoslovila moći na sve četiri zemljopisne strane oko Trebižata.

 

..."Ljubiti hrvatsku zemlju! Mišlju, rječju, djelom!

Srcem i svim bićem!

Izmučenu, napaćenu, poprskanu krvlju, natopljenu suzama, obasjanu nadom!

Gdje je mjera te ljubavi?

To može razumjeti samo onaj koji ima srce

puno pravedne sućuti.

To može samo onaj tko pati zbog nepravde

koju su joj učinili bezdušni nasrtljivci,

kojima ništa nije sveto"...

Requiem za uzaludne mrtvace", 1994., Vladimir Pavlović

 

Navedeni stihovi su iz djela «Requiem za uzaludne mrtvace" od našeg poznatog Trebižaćanina pokojnog Vladimira Pavlovića, istaknutog suvremenog hrvatskog pjesnika, rođen u Trebižatu 29. rujna 1935. - umro 7. prosinca 1996. godine. Pored poezije Pavlović je objavljivao eseje, putopise, pripovjedne proze i dramske tekstove, te publicističke radove s područja kulturnih i političkih zbivanja. Uvijek je svojim osobnim i profesionalnim angažmanom pomagao Trebižatu i Društvu «Seljačka sloga», mišlju riječju i djelom bio pravi Trebižaćanin, na čemu smo mu neizmjerno zahvalni.

Djela: Riječi, 1955., Elegija o kralju, 1966., Vrijeme vatre, 1968., Zamak u pljusku, ¸1972., Grivna, 1977., Zemlja zebnje, 1981., Korablja, 1984., Izabrane pjesme, 1984., Arka od Narone, 1985., Tmica, 1990., Mirta, 1990., Stigma, 1990., Geneza-retska plavet, 1992. Gral, 1994., Kad su se koze smicale, 1994., Requiem za uzaludne mrtvace, 1996., U Mayer-lingu, jedne zime, 1996., Getsemanska ura, 1997.

Na zemljopisno vrlo zanimljivom mjestu koje nosi naziv «OBODENIK», sjeveroistočno od Trebižata, nalaze se Trebižatski vinogradi iznikli na plodnoj zemlji potpuno omeđenoj brdima i šumom, zaštićeno od vremenski nepogoda, gdje prve jutarnje zrake sunca obasjavaju čokote grožđa pa sve do njegovog zalaska dajući im potrebitu slast.

Zbog plodnosti zemlje na obodeniku u 18 stoljeću je isti bio i naseljen sa par kuća te činio zaselak Trebižata o čemu i danas postoje tragovi. Vinogradi žitelja se nalaze i na drugim mikrolokacijama u području Trebižatskog polja kao i u blizini obiteljskih kuća.

Stoga, Trebižacani se mogu pohvaliti i sa dobrim crnim i bijelim vinima iz svojih podruma, proizvedeno od cuvenih sorti žilavke, blatine ali i drugih sorti medu kojima se mora istaci da se u našim krajevima uzgaja i cuvena svjetska sorta »chardonay».

 

"... zastajem uz rijeku koja ne protječe samo kroz ovaj 

krajolik, već i kroz moje srce. Trebižat! Ta tekućica za njega 

je čudo samim time što se pomiče, migolji i teče, spušta se niz 

strmoglava sadrena skakala. Niza sige, tako porozne i 

zavodljivih oblika da se katkad čine kao priviđenja..."

Requiem za uzaludne mrtvace", 1994., Vladimir Pavlović

 

Rijeka Trebižat, jedina ponornica u Europi koja 9 puta nestaje u hercegovačkom kamenu, te ponovno izvire. Da devet imena, prepuna sedrenih reljefa, skoro skrivenim, zadivljujućim prirodnim pejzažima i krivudavim tokom, hrani mnogobrojne ljude koji žive uz nju. Duga je od svojega izvora u Peć-Mlinima do ušca u Neretvu u Strugama (Čapljina) 50 km i svojim najdužim dijelom prolazi i pored sela Trebižat odnosno kroz Trebižatsko polje. Ona je nastavak toka od Posušja (Tribistovo, kota 903), tako da je susrecemo pod devet imena kako slijedi: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja (Posušje) - Matica - Vrlika (Imotski) - Tihaljina - Mlade - Trebižat (Ljubuški).

12 km uzvodno se nalazi atraktivni vodopad Kravice, koji svojom ljepotom zadivljuje mnogobrojne turiste.

Stvoren je radom  sedronosne rijeke Trebižat, pa je kao prirodan fenomen pod zaštitom države kao prirodna rijetkost. Visina slapa krece se od 26 - 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara. Preko sedronosna sloja od dna do vrha slapa izrasla je trava, mahovina i lišajevi. Uz slap su nikle konopljika, smokve i topole. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna.

U ljetnom periodu, na kanu- safari na rijeci Trebižat, dolaze mnogobrojni turisti iz cijeloga svijeta, gdje upravo u Trebižatskom polju koje se nalazi na pola puta kanu-safari-ja, svracaju na odmor, objed i zabavu u Konjički klub «Lukas», kod Luke Pavlovića «Luje». (Kanu - safari je u organizaciji Turističke organizacije Čapljina).

Početak kulturnog rada u selu vezan je za 1919. godinu kada se u selu formira pučka čitaonica, pjevačko, sviračko i plesno društvo, a sve je počelo od jedne tamburice povratnika iz Amerike, Vidaka Dragičevića čije su zvuke i pjesmu glazbeno nadareni Trebižaćani podupirali, te iz čega se rodila pomisao o organiziranom širenju kulture kroz muziciranje, pjevanje i plesanje.

 

 

Korištena literatura:

- Publikacija "Akordi na kamenu", od HKUD «Seljačka sloga» izdanoj 1963. godine od Vladimira Pavlovića, novinara i književnika iz Trebižata.

- "Requiem za uzaludne mrtvace", 1994., Vladimir Pavlović

- Publikacija «Zvuci Trebižata», od HKUD «Seljačka sloga» izdanoj 1975. godine

- Zbornik znanstvenog simpozija «Povjest hrvatskog Počitelja»

 

Više u ovoj kategoriji: Puhački orkestar »

Kontakt Društva

Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Seljačka sloga

Dom kulture Trebižat

88300 Čapljina, BiH

E-mail: hkud.seljacka.sloga@tel.net.ba

Telefon: +387 36 808 617

Fax: +387 36 808 617

Mjesna Zajednica

Trebižat bb (Dom kulture)

88300 Capljina, BiH

E-mail: mjesna.zajednicatrebizat@facebook.com

Telefon: +387 36 808 720

Copyright © 2007 - 2017 trebizat.com. All Rights Reserved.