“Što nastaje iz gorljivosti, ima izgleda na dugovječnost.”

(V. Pavlović)

Sve je počelo od jedne tamburice povratnika iz Amerike, Vidaka Dragičevića, 1919. godine, kad se osniva i prva pučka čitaonica koja je postala okupljalište ljudi i stjecište svih naprednih ideja u selu. Poslije napornog rada u polju, ljudi su se okupljali u večernjim satima, čitali, diskutirali, pjevali i slušali zvuke tambure, gdje je takva jedna institucija imala veliki značaj za selo. Već 1921. godine napredni ljudi u selu dolaze na pomisao da se osnuje i neko kulturno prosvjetno društvo za koje je odmah izabran inicijativni odbor. Ubrzo su se skupili i prvi novčani prilozi, te je odlučeno da se nabavi desetak tamburaških instrumenata od glazbene kuće «Lira» iz Sarajeva.

Dolazak instrumenata je izazvao oduševljenje u selu, a Vidak Dragičević je počeo podučavati polaznike glazbenog tečaja, te su ubrzo stekli prva osnovna znanja Pero Dragičević, Jozo Dodig, Ilija Dragičević, Ivan Dragičević, Ivan Jović, Stipe Sušac i još neki. Za kratko vrijeme svog djelovanja orkestar je napredovao, pa su priređeni i prvi javni nastupi u Čapljini, Ljubuškom, Međugorju, Mostaru te u Tomislavgradu 1925. godine prigodom proslave tisućugodišnjice krunidbe Hrvatskog Kralja Tomislava.

Pored tamburaškog orkestra, vrlo uspješno je djelovala i dramska sekcija. Na slici (iznad) iz 1928. godine se mogu vidjeti učesnici izvedbe predstave «Seljačka buna» u Metkoviću, nakon koje su tamburaši na plesu svirali do zore.

Interes za čitaonicu i orkestar je naglo rastao, te pored oskudnih financijskih sredstava, 1925. godine na jednom skupu se predlaže da se formira puhački orkestar, što je okupljeni puk sela oduševljeno prihvatio.

Kupnja instrumenata za orkestar je u tadašnje vrijeme bio veliki financijski poduhvat, te za ostvarenje istog su organizirani koncerti i razni nastupi tamburaškog orkestra i pjevačkih skupina da bi se skupio novac.

Prihodi sa nastupa nisu bili dostatni, ali upornost, volja i ljubav za ostvarenje cilja je bila jača, te je dogovoreno da nekolicina ljudi iz sela podigne zajam iz banke, a cijelo selo će isti vraćati što bijaše za tadašnje vrijeme vrlo hrabro i riskantno za njihove mogućnosti.

Danas se raspolaže sa samo jednim primjerkom uplatnice, koja datira potječe iz travnja 1926. godine, na kojoj se potpisuju Tomo Rebac i Mato Sušac kao korisnici zajma, a jamci su im Jozo Kvesić, Nikola Rebac i Jure Vukšić.

Instrumenti su nabavljeni od «Lire» iz Sarajeva, a njihov dolazak je značio veliki događaj u selu koji je proslavljen posebno organiziranom svečanošću. Prvi naziv limene glazbe je HRVATSKA SELJAČKA GLAZBA i prvi učitelj i kapelnik je bio Čeh, Karlo Heger, vojni glazbenik i kapelnik u tadašnjoj vojsci u Dubrovniku.O tome kako je naišao na polet i entuzijazam u Trebižatu, pok. Karlo Heger za publikaciju Društva iz 1975. god., kaže:

Prvi moj kontakt bio je sa tadašnjim predsjednikom Društva pok. Tomom Rebcom, zaljubljenikom u limenu glazbu. Saznao sam tada da je Tomina žarka želja da Glazba nastupi u Dubrovniku. Do toga nastupa dijelilo nas je samo četiri mjeseca. Vježbalo se stalno. Često i po dva puta dnevno. Prijatno sam bio obradovan čeličnom voljom i strpljivošću seljaka – težaka koji su svoje instrumente čuvali kao najveće blago. Nakon samo mjesec dana rada uspjeli smo odsvirati prvu koračnicu «Banovci», vježbali je nedjeljom na cesti, pod korak, najčešće u prisustvu oduševljenih seljana. Taj uspjeh obradovao je sve glazbare kod kojih je svakog dana napredak bio evidentniji. I uspjeli smo. Nakon nastupa u Ljubuškom, gostovali smo i u Dubrovniku. Zadovoljstvo na licu predsjednika Društva Tome Repca bilo mi je tada najveća nagrada.»

U prvoj polovici 20 stoljeća Hrvatska seljačka glazba je prolazila kroz najveća iskušenja i napore, kada su u više navrata tadašnje vlasti zabranjivale održavanje koncerata na području općine Čapljina i šire, kao i pokušaj potpune zabrane rada i raspuštanja Društva.

Najbolji primjer navedenog se dogodio 1932. godine, o čemu svijedoči naredba starješine sreske ispostave.

Ispostava sreza stolačkog Čapljina

Broj: 8243 11.XI.1932.

U selu Trebižatu postoje udruženja «Hrvatska čitaonica» i «Hrvatska seljačka glazba», koja do danas svoja pravila nije potvrdila. Pošto ova dva udruženja nisu prijavljena vlastima niti su svoja pravila donosili na potvrdu, a članovi istih većinom su separatisti, koji su protiv postojećeg državnog uređenja , te se oba ova udruženja imaju rastjerati.

Na osnovu izloženog i čl. 2,36 i 37 Zakona o udruženjima, zborovima i dogovorima, i člana 66, 67-71 zakona o unutrašnjoj upravi

NAREĐUJEM

Da se udruženje «Hrvatska čitaonica» i «Hrvatska seljačka glazba» u Trebižatu odmah razjuri i dalji im se rad zabrani. Svu društvenu imovinu popisati i ostaviti je u prostoriji u kojoj su ova udruženja smeštena, a ulaz u sve prostorije zatvoriti i zapečatiti. Ako se u ovim prostorijama nađu zakonom zabranjene stvari, iste će se oduzeti.

Naredba ova stupa na snagu odmah, a protiv iste može se podneti žalba u roku od 15 dana. Ko se ogreši o izvršenje ove naredbe, kazniće se zatvorom do 30 dana ili novčanom kaznom do 5000 dinara, odnosno i jednom i drugom kaznom.

Rastjerivanje postojećih udruženja i popis nađenih stvari izvršit će potpisani.

Naredbu dostaviti Upravi udruženja, tj. Njenom predsjedniku.

11.XI.1932.god. Starešina sreske ispostave,

V.D. Mihailović, vr».

Ova zapovijed odmah je provedena nakon čega je zapovjednik Sreske ispostave odlučio da sve instrumente i preostali inventar zapljeni i preda «Sokolskom društvu» u Čapljini.

To što se dogodilo – odjeknulo je kao grom iz vedra neba i izazvalo ogroman revolt u selu. Odbor društva se žurno potajno sastao, nakon čega te iste noći nekoliko mladića ulazi u zapečaćene prostorije glazbe, falsificiraju knjigu zapisnika i navode da je glazba vlasništvo crkve.

Kako je tadašnji župnik u Čapljini fra. Veselko Milas simpatizirao Društvo i glazbu, dao se nagovoriti od članova odbora da se napravi falsificirani sporazum i spasi glazba.

Prema tom ugovoru glazba je nabavljena iz crkvenog fonda, te je župnik podnio tužbu sudu i istu dobio. Navedeni manevar je sasvim uspio, te je na mjesto predsjednika postavljen župnik Milas, a glazba je izmijenila naziv u «Crkvenu glazbu-Trebižat» Vlasti nisu više mogle ništa poduzimati a rad glazbe je normaliziran.

U svojih 80 godina povijesti glazba nikada nije prekidala rad, jedino se kratak prekid dogodio za vrijeme II svjetskog rata, iako je i tada većina glazbara bila aktivna.

Za vrijeme domovinskog rata 1991- 95. godina, glazba nije prekidala rad, iako je više od pola aktivnih članova orkestra bilo na bojišnicama u postrojbama Hrvatskog vijeća obrane, odakle su se isti vraćali kada je bilo potrebito da orkestar može održati svoje nastupe.

Teško je nabrojati sve nastupe i nagrade koje je glazba dobila, ali istaknut ćemo:

Prvo mjesto na Republičkoj Smotri amaterskih orkestara u Sarajevu 1955. godine, drugo mjesto na istoj smotri 1985. godine u Čapljini , treći internacionalni festival limenih glazbi u Varaždinu 1971, nastupi na Međunarodnoj smotri folklora u Zagreb 1972,1973,1982. godine, otvorenje Dubrovačke ljetne igre 80-tih, “okcet” u Ljubljani 1987, 1988, 1989. godine, susret KUD-ova sa nazivom «Seljačka sloga» 1989. god. u Sisku 1991. na proslavi 120 godina Stjepana Radića, te u svim većim gradovima bivše Jugoslavije.

Glazba je gostovala i u inozemstvu,u nekoliko gradova u Francuskoj te u Njemačkom gradu Wangenu, gdje djeluje puhački orkestar « Stadtkapelle Wangen» sa kojim Društvo održava posebne prijateljske kontakte.

Društvo je bilo inicijator i organizator Susreta limenih glazbi neretvanskog sliva, Festivala amaterskih orkestara Federacije BiH, i aktivni sudionik u svim značajnim manifestacijama kraja, općine, regije i zemlje.

Glazba ima svoju glazbenu školu koja osigurava da se tradicija i dalje nastavi kroz buduće generacije.

Pokojni Ilija Dragičević (Ćikir), pok. Ante Vukšić, Dragan Dragičević, Borislav Dragičević, i Jure Dragičević su jedni od onih koji su svojim nesebičnim radom, i umijećem iznjedrili mnoge generacije glazbara.

1975 godine za pedesetu obljetnicu Trebižatske glazbe, gos. Ante Ramljak je u čast iste napisao pjesmu,

«TRUBAČ S TREBIŽATA»

Čujem,

kako raspojasani trubač, nepoznati svirač,

u smiraj dana kad sunce posljednje tragove gubi,

kraj hirovite rijeke, nepoznate napjeve trubi.

Slušam te trubaču, i pozorno pratim zvukove tvoje.

Oni obilno teku i viju se kao oluja kao kad se puni oblaci spoje.

Velikodušno toči zvukove tvoje u moje uši, sviraj pjesmu ljubavi.

Sviraj, trubaču, sviraj!

Pjesmo, ne presuši!

Sviraj, trubaču, slobodno i jasno o svome trudu, o radosti, proljeću, mladosti,

sviraj razborito i glasno.

I opet sviraj, trubaču!

Šalji svoj eho uz dolinu Neretve, uz slapove Trebižata, uz brzu Bregavu na tihu Krupu, preko plodnih Dubrava . . .

I tamo na brda mnoga i na polja plodna.

I tamo gdje cvjetaju ruže i svuda gdje se kaže pomozi Bože.

Gdje žetvu beru čvrste ruke mladosti, snopove vežu i slažu uz pjesmu mladosti.

I kada se zbor okupi, tada, zasviraj višu pjesmu od najviših do sada,

pjesmu mira, bratstva, ljubavi i rada.

Svirajte trube, udarajte bubnjevi, klarineti, flighorne, basovi,

nek tutnje vaši glasovi.

Kroz polja zelena, kroz zlatna žita, i putove pjesme točite

moderato kantabile, forte, fortisimo.

Koračamo i mi s vama, o glazbo vječna.

Danas Puhački orkestra u svom sastavu ima 54 aktivna glazbenika, a stručni voditelj orkestra je Dražen Laskač iz Metkovića koji djeluje od 2004. godine.

Rad Društva i maestra Laskača je temeljit i ambiciozan što se za kratko vrijeme odrazilo na kvalitetu muziciranja orkestra i ženske klape, a posjeti i oduševljenje publike potvrđuje kvalitetu nastupa.

 

Korištena literatura:

– “Akordi na kamenu”, od HKUD «Seljacka sloga» izdanoj 1963. godine od Vladimira Pavlovica, novinara i književnika iz Trebižata.

– “Zvuci Trebižata” , od HKUD «Seljacka sloga» izdanoj 1975. godine od odbora za proslavu pedesetogodišnjice Društva.

– Brošura, od HKUD «Seljacka sloga» Trebižat 1925-2000. izdana za sedamdesetpetu proslavu obljetnice Društva.